9. rujna 2026.
Dječak je dobio odgovor i sad izlazi iz tijela. Ne odlazi sam — nosi ga isti vrtlog koji ga je i doveo, samo što se sad okreće na drugu stranu. Kad je on već vani, Viveka pusti zlatni ključ i ključ pada za njim.
Ovo je najvažnija stvar na cijeloj stranici. PRVO PADA ON, PA TEK ONDA KLJUČ. To su dva odvojena trenutka i ne smiju se stopiti u jedan. Prvo ga vrtlog iznese van, i tek kad je to završeno, ključ kreće.
Kadrovi za pad su isti kadrovi uspona, samo OKRENUTI I ZRCALJENI. To nije prečica nego je fizički točno: kad okreneš kadar dizanja, glava koja je gledala gore sad gleda dolje, a odjeća i kosa koje su lepršale PREMA DOLJE jer je zrak išao na drugu stranu, sad lepršaju PREMA GORE. A to je točno ono što se vidi kad netko pada glavom naprijed.
Ako kadar samo okreneš po vertikali, spirala se na ekranu vrti na istu stranu. Silazak mora ODMOTAVATI ono što je uspon namotao, zato je i zrcaljen lijevo-desno.
Trag koji leprša prema gore. To jedino govori gledatelju u kojem smjeru ide, bez ijedne riječi. Ako to izgubiš, kadar izgleda kao da se opet diže.
Ključ je JEDINA BOJA u cijelom filmu. Sve ostalo je olovka na kremastom papiru.
Tri faze pada. Ključ se prevrće oko DVIJE OSI ISTOVREMENO, nikad ravno prema gledatelju i nikad savršeno uspravno. Nijedan kadar ne smije izgledati kao da ključ mirno stoji.
Kad ga Viveka pusti, vrpca ostaje kod njega. Za ključem NE VUČE se nikakva nit.
Iza ključa je traka filma, uspravno, osvijetljena straga. KLJUČ OSTAJE OŠTAR, a traka se razmazuje prema gore, jer kamera pada zajedno s ključem, a ne s uspomenama.
Ovo su kadrovi uspona. Pad se radi od njih, okrenuto i zrcaljeno.
To je sve za danas. Hvala ti, Kristijane — ovo je zadnji veliki komad i poslije ovoga je nizbrdo.